Naslovnica Naslovnica Prošlo je dvadeset godina od posljednjeg nastupa Tamburaškog sastava “Ružica”

Prošlo je dvadeset godina od posljednjeg nastupa Tamburaškog sastava “Ružica”

889

Hrvatska se tada borila za svoju samostalnost, krv hrvatskih branitelja natapala je ovu napaćenu slavonsku zemlju, sloboda je bila blizu ali morala se izvojevati krvavim ratom, Europska unija priznala je neovisnost Hrvatske, Hrvatska je primljena u Ujedinjene narode, u Albertvilleu i Barceloni održavane su zimske i ljetne Olimpijske igre. Te 1992. godine jedan glazbeni županjski zanesenjak, koji je u Orahovicu došao zarađivati svoj kruh, osnovao je Tamburaški sastav “Ružica”.

Viktor Čelant, danas umirovljenik, s četrdesetogodišnjim stažom prosvjetnog radnika, zauvijek će ostati zapisan u povijesti orahovačke glazbe, kao čovjek koji je oko sebe okupio momke koji su nadasve voljeli glazbu, svirku, a posebice tambure:

– Sjetim se često tih vremena, kako ne. Dok su se branitelji borili za našu samostalnost i neovisnost na prvoj crti bojišnice, mi smo pokušali to pjesmom. Kada sam spomenuo momcima da bi se valjalo okupiti u sastavu, nije bilo dvojbe. Njihov entuzijazam mi je dao vjetra u leđa, da “Ružica” saživi – počeo je priču njihov idejni začetnik Viktor Čelant.

Prvi saziv sastava brojao je osam članova , Ivan Knežević (bas), Marko Knežević (kontra), Damir Kordoš (bas prim), Viktor Čelant (bas prim), Darko Mečenero (prim), Dražen Kovačević (brač), Danijel Zec (čelo) i Ivan Stojić (vokal):

– Na početku nas je bilo osam, potom se sastav ustalio na šest članova. Darko, Damir, dva Ivana, Marko i ja smo više vremena bili skupa, nego što smo bili sa svojim obiteljima Dosta smo radili, putovali, svirali, snimali. Radili smo sve ono što su radili pravi glazbenici. Osim toga momci su pohađali škole, fakultete, ja sam radio u školi, tako da je bilo dosta turbulentno i naporno, ali smo uspijevali – priča ovaj glazbeni zanesenjak.

Iza “Ružice” su tri snimljena glazbena materijala. Prvi pod naslovom”Udri žico jače” snimili su 1993. godine u studiju Tihomira Slivke u Osijeku, potom 1994. godine izdaju kazetu “Domobrani Orahovici” te 1996. godine materijal pod nazivom “Sviraj tamburo moja”. Ova dva materijala snimana su u Gradištu u studiju Šime Jovanovca:

– 24 skladbe ostale su zapisane na tri materijala koja smo snimili. Na albumima se nalazilo po deset pjesama, te četiri skladbe na “domobranskoj” kazeti. Većinu skladbi potpisao sam ja, no ima nešto i tradicionalnih skladbi koje smo mi malo doradili, nekoliko pjesma i dandanas se vrte u vašem programu. Često su mi kazete u rukama, pogledam ih, poslušam kada stignem. Lijepa su to vremena bila nema što – kaže Čelant.

Članovi TS “Ružica” bili su poznati i priznati diljem Slavonije, jer njihove skladbe prolazile su na svim tamburaškim festivalima, koji su se održavali tih godina:

– Nikada neću zaboraviti naš prvi nastup u Požegi 1993 .godine. Na Trgu sv. Trojstva na “Zlatnim žicama Slavonije” izvodili smo tada pjesmu “Bećarina” , i vi ste bili s nama kada ste se izravno javljali u vaš program. Za Orahovicu je to bila sjajna vijest da jedan tamburaški sastav nastupa na tako poznatom festivalu, eh kao da je bilo jučer. Naredne godine svirali smo ponovo u Požegi ali i u Slavonskom Brodu dok smo 95. nastupili na tri festivala u Požegi, Pitomači i Brodu. Naravno da treba spomenuti i nastupe na televizijskom serijalu “Lijepom našom” – priča Čelant.

Tamburaška priča završila je 2000. godine u Orahovici:

– Da, nakon osam godina i puno odsvirah koncerata, zatvorili smo našu knjigu. Posljednji nastup imali smo te 2000.-te godine u Orahovici u sportskoj dvorani gdje se snimala “Lijepa naša”. Pravi razlog razlaza nikada nismo našli. Kolege su imale svoj planove, fakulteti, privatne obveze, zasićenost, sve to utjecalo je na naš razlaz. Nije bilo svađa, grubih riječi, jednostavno smo prestali svirati i to je bilo to – govori Čelant.

Iako je od prestanka zajedničkog sviranja prošlo dvadeset godina, članovi “Ružice” i dalje kontaktiraju:

– Naravno čujemo se kada imamo priliku, evociramo uspomene, sjetimo se svega onoga šo smo prošli zajedno. Mlađi momci zasnovali su svoje obitelji i oni više ne žive u Orahovici, no čujemo se, popričamo, nasmijemo se – završio je “Čelo” kako su ga pod milja zvali njegovi tamburaši.

Dok sam pisao ovaj test pala mi je na pamet ideja o bar još jednom zajedničkom okupljanu ovih momka, o bar još jednoj zajedničkoj pjesmi, ili nastupu. Ideja nije neizvediva i učinit ću sve ne bi li uspio u tom naumu, a na zadovoljstvo svih ljubitelja tamburaške glazbe. I kako kaže autor Čelant “ Sviraj tamburo moja”…

Fotografije covera: Dino Mataz